27.5.09

Raspirivanje optimizma

.
Kontakt jedan-na-jedan! Kako je ono rekao onaj legendardni prodavac: "dvadeset puta dnevno, stomak u stomak!" Jedini spas za našu (ili bilo čiju) ekonomiju je u "pomeranju novca". Novac ne sme da spava (kao u onoj reklami) već mora da kruži. Dok ga jedni vuku, drugi treba da ga guraju (ili obrnuto, samo je važno da svi ne rade istu operaciju u isto vreme).

Kriza nastaje kada strah sakrije novac u fioke, kase, slamarice, čarape... Strah je veoma važan. Strah je smrt za optimizam, a bez optimizma novac spava.
Naš ministar je izgleda nešto načuo o tome, ali izgleda da nije baš dobro razumeo (trik je u PRAVOM optimizmu, a ne u crnom humoru).

Bavim se biznisom već dve decenije, ali sam tek danas shvatio jednu bitnu stvar u vezi direktnog kontakta. U čemu je direktan kontakt superioran u odnosu na sve druge načine komunikacije? Jedini zaista efikasan način za prenošenje optimizma je pogled oči-u-oči. Sve ostalo je manje sugestivno. Nije čak toliko važno ni šta govorite, ni kakva je zapravo vaša ponuda. Način na koji to činite je jedino što zaista može da pokrene stvari.

Možete naravno biti aktivni i iz očaja, ali će i rezultati biti takvi (očajni). A gde da nadjemo taj deficitarni optimizam? Tu je on, samo malo razgrnite strah i pojaviće se... Ili se malo osvrnite oko sebe i videćete mnoge bezbrižne ljude koji se ludo zabavljaju...

Nisam upoznao mnogo prodavaca koji su znali ovu tajnu, ali svi koji su uspeli da ostave dobar utisak bili su definitivno iz te grupe. Ako ste ikada sreli nekog ko zrači entuzijazmom, iz čijeg svakog gesta i izgovorene reči "pršti" optimizam i rešenost da se krene "u berbu", znate o čemu govorim. Prilike se svima pružaju, samo ih neki "beru", a drugi čekaju da im padnu u krilo.
Dosta priče. U akciju!

Za kraj mali test:

Dali je polu-puna ili polu-prazna?
.

20.5.09

Besplatno!

.
Lepa reč - svima draga... Jedino što je previše često "upakovana", i zato već odavno izaziva podozrenje. Odlučili smo ipak da je izaberemo kao ključnu reč promotivne kampanje koju planiramo da počnemo sledeće nedelje. Imamo jedan dobar razlog za to: u našem slučaju je 100% istinita!

Ideja je da svim aktivnim starim klijentima (a i novim, što da ne) pošaljemo pismo u kome ih obaveštavamo da ćemo im u toku ovog meseca (ili do isteka zaliha) uz svaki promotivni materijal namenjen za slanje direktnom poštom (bez obzira dali se radi o luksuznom flajeru ili običnom cirkularnom pismu) obezbediti BESPLATNE ameriken koverte sa štampom!

Radi se o standardnim ameriken kovertima sa levim prozorom (nemačke proizvodnje), koje smo pre izvesnog vremena dobili kroz kompenzaciju (u impresivnoj količini), a koje iz knjigovodstvenih razloga moramo da iskoristimo kao repromaterijal.

Nije bez značaja ni to što smo prošlog meseca kupili namensku ofset mašinu za štampu koverata i sličnih "stationary" materijala (malog formata) koja nam je nedostajala posle prelaska sa B3 na B2 format. Naravno ovom akcijom želimo i da "razbudimo" klijente, da se ponovo upoznaju sa ostatkom naše ponude, novitetima i sl. (pošto nam je blic-ispitivanje tržišta pokazalo da većina klijenata poznaje samo mali deo našeg programa). Ali ideja je u stvari još "dublja"...

Mislim da će ključna rečenica u našem promotivnom pismu glasiti:

"Na ovaj način želimo da POKRENEMO sve naše klijente na akciju, da se zajedničkim snagama odupremo krizi..."


Lepo i optimistično zvuči, zar ne?

Svima nam treba malo konstruktivnog optimizma.
.

18.5.09

Slatko od virtualnih ruža

.
Znam da mnogi nisu čuli ni za slatko od "ovozemaljskih" ruža. Mislim da ga ni ja nikada nisam probao, recept na žalost ne znam, ali jedna od scena iz mog najranijeg detinstva vezana je za prizor velike tegle kroz koju se prelama sunce iz minijaturnog prozorčeta na zidu komšinicinog špajza. Na vrhu tegle u prozirnom sirupu lebdele su latice ruža, svetlucajući u polumraku, a ja sam se sa svojih 4-5 godina (možda prvi put u životu) upitao: kakvo je to čudo? Bilo je verovatno neke sakralne lepote, avanture i uzbudjenja u tom prizoru... Zašto bi ga inače zapamtio?

Čujem da neke osobe (koje cenim) zalivaju virtualno cveće... Moj šurak već godinama svakog petka popodne ide na višesatnu gaming "seansu" gde sa brojnim društvom dočekuje sitne sate osvajajući svet. Ništa čudno, samo što on nije neki besposleni tinejdžer već ozbiljan i odgovoran čovek sa značajnom karijerom (kao i ostali iz njegovog društva). Ma, ceo "pismeni" svet se igra - priznavao to ili ne...

Ja sam se poslednji put igrao tamo negde 90-tih. Ne sećam se kako se igrica zvala, ali u njoj je neki čikica gurao kutije kroz lavirint pokušavajući da ih složi na predvidjena mesta. Štos je bio u tome što je mogao samo da ih gura a ne i da ih vuče, i ako bi ih recimo gurnuo u ugao ili "priklještio" - igra bi bila gotova. Moji klinci se "satiru" od igrica i često se ranije dešavalo da me mole: "pomozi mi da predjem ovaj nivo..." Sada više ne, i oni su shvatili da oni to rade mnogo bolje nego ja. Ja se, znate, već dugo ne igram...

Zašto?

Obično o svemu i svačemu imam "gotovo mišljenje", ali na to jednostavno pitanje nemam odgovor... Imam naravno mnogo odgovora "u pokušaju", ali nekako znam da nijedan nije onaj pravi. Činjenica je da moja kičma, oči i kolena svedoče o 25 godina provedenih pred monitorom (prvi su bili zeleni, pa "amber"...) Prosek od 7 sati dnevno, puta prosečno 6 dana u nedelji, puta prosečno 50 nedelja godišnje (ako vas baš zanima - upravo sam izračunao: 52.500 sati)... Pa šta? Mogao sam i da vozim traktor... Daleko od toga da mi je bilo šta u vezi sa kompjuterima "ogadilo" (osim možda fraza koje i dalje koriste prodavci IT-opreme).

Druga teorija je da sam tih 90-tih, kad sam se vratio iz inostranstva i otišao u "privatnike" - napravio poslovnu karijeru spajanjem svojih znanja, interesovanja i hobija. Samim tim (po toj teoriji) ja se stalno igram, tj. radim posao koji me zabavlja. Pošto sam uz to i "vodja parade" imam slobodu i da odredjujem pravila igre, njene ciljeve, učesnike... Fuj! Ne zvuči nimalo zabavno... Zvučalo bi možda da je stvar virtualna, ali ovde se radi o stvarnim "životima"...

Znam da će mi za taj odgovor trebati pomoć sa strane, a nekako osećam da je stvar značajna... I da li je moguće napraviti slatko od virtualnih ruža? Ne, ne mora da se jede, ali bilo bi super ponoviti prizor laserskih sunčanih zraka koji se prelamaju kroz polutamu, i sablasne latice zamrznute u neprolaznom trenutku.

Vratiti se bar za tren - na početak avanture...

13.5.09

bre(nd)

.
Kada sam pre izvesnog vremena otkrio "bloging" svidelo mi se mnogo toga. Verovatno me je prvo osvojila činjenica da baveći se "blogovanjem" imamo priliku da ideje razmenjujemo kroz interakciju sličnu nekadašnjoj razmeni "pravih" pisama (samo sa mnogo većim brojem ljudi, i ne tako površno kao u slučaju elektronske pošte). Eto, ja sam u poslednje vreme na tri različita bloga pokupio delove "slagalice" kojoj bi sada hteo da dam svoj doprinos. (Hvala Prokki, Mahlat i Miss-Cybernaut)

Moju tezu u odnosu prema Brend-iranju pokrenuo je u stvari četvrti blog (zapravo deo intervjua koji sam tim putem "absorbovao"). Jedan zapaženi američki ekonomski analitičar je izjavio otprilike: "...srećem gomilu ljudi sa istoka koji bulazne o brendiranju i marketingu, kao da su se rodili u kapitalizmu..."

Šta je tačno želeo da kaže sa sigurnošći ne mogu da tvrdim. ali mogu da posvedočim da ima mnogo nebuloznih ideja svuda oko nas "upakovanih" u još nebulozniji koncept "Brenda" (onako kako ga njegovi autori vide). "Srpska Rakija", "Srpski Kajmak", "Srpska Izvorska Voda"... (kad može "Francuski Konjak", ili "Nemačka Mehanika" - što da ne...)

Naravno ovo je samo moje vidjenje stvari, ali čini mi se da su autentični istorijski brendovi (najradije nebi ni koristio taj termin) u dubokom konfliktu sa samom suštinom tržišne ekonomije. Većina je i nastala, ili su joj temelji udareni u sasvim drugačije (pred-industrijsko) vreme kao posledica patrijarhalnog morala i adekvatnog (arhaičnog) sistema vrednosti. Moglo bi se čak reći da se u korenu autentičnih brendova (čitaj: "vrednosti") zapravo nalazi otpor (prezir?) prema masovnoj produkciji - uključujući i načela ekonomičnosti, rentabilnosti i produktivnosti... Povući ću tu izjavu kada mi neko ubedljivo objasni kakve veze ima ideja da viski treba da 25 godina leži u buretu da bi mogao da se nazove "Royal Salute" - sa tržišnom ekonomijom?

Dali govorimo o Rolsu, Roleksu, Harleju... U suštini sve se svodi na pitanje reputacije. Reputacija (tj. ugled, čast) je vrlo star koncept, spominje se u najstarijim epovima koji su usmeno prenošeni mnogo pre izuma pisma. Čak i u najprimitivnijim društvima zna se dobro "Ko kosi a ko vodu nosi". Verovatno najvažnija stvar u vezi sa tim konceptom je KONTINUITET. Nema izgovora, padova, trenutaka slabosti, kriza... Brendovi su neka vrsta vrednosnog ankera, oni nas podsećaju koliko je potrebno znanja, iskustva, energije, vremena, i ISTRAJNOSTI uložiti u neku aktivnost da bi se stvorila REPUTACIJA koja nešto znači.

Ja lično verujem da u suštini te ideje nije i nikada neće biti "tržišna orjentacija". Možete naravno marketinški upotrebiti (ili čeće - zloupotrebiti) istinske vrednosti, ali ih nikada nećete "namenski" stvoriti. Naravno franšize i proizvodi svih vrsta nastaju (i nestaju) kao pečurke, ali iza svih istinskih vrednosti stoji nečije životno delo.

Ništa manje.
.