28.10.09

Dekameroid



"Dekameroid" je fiks-ideja na kojoj povremene radim već duže vreme. Moglo bi se reći da mi je to nešto kao hobi. Iz jednog oblika, uz pomoć dva para kopči, može se napraviti neograničen broj kombinacija. Minimalno su potrebna tri (kao što je prikazano na snimku), a teoretski ne postoji gornja granica. Jedino ograničenje u kombinatorici oblika i materijala (karton u boji, štampani karton, juvidur, polivinil, itd...) - je mašta.

Pre mesec-dva napravio sam probnu seriju (nekoliko stotina modula od raznih materijala), i sada bi trebalo da napravim što više različitih modela, i naravno da ih fotografišem - pre nego što odlučim šta ću dalje. Naravno - nikada nemam dovoljno vremena, ali palo mi je na pamet da bih mogao da se "izvadim" uz VAŠU POMOĆ!

Znači: ako vam teba dekorativna sobna (ili stona) lampa, ili samo želite da testirate svoju kreativnost - javite mi se da vam pošaljem desetak modula (boja i materijal po vašem izboru). Jedino što treba da mi obećate je da će te mi poslati fotografije vaših "kreacija" (sa dozvolom da ih publikujem). Možda organizujemo i neki konkurs?

Kako vam se dopada ideja? Očekujem vaše predloge i savete oko dalje promocije...


Više informacija i fotografija na: http://www.deto.rs/r_lampe.html


(nadam se da će uskoro i neka vaša fotografija biti tamo)

.

23.10.09

Metacreation


U kratkom tekstu "Metadizajn" Almerico De Angelis (1944-2005) prepoznao je koren kreativnog duha u dečijem odnosu prema orudjima igre. Namerno ne kažem "igračkama" jer (kao što je dobro poznato) deca se mnogo duže i intenzivnije igraju sa tubom lepka, makazama, ili običnom kartonskom kutijom - nego sa "state-of-the-art" smećem...


To da je igra izvor kreativnosti nije ništa novo, ali dali ste se skoro setili nekih "genijalnih" momenata iz detinjstva? Svi smo prisustvovali bar nekom takvom dogadjaju pre nego što smo taj svet ostavili u pesku iza sebe, onog dana kad smo rešili da postanemo stari i dosadni. Evo dva "bisera" kojih sam se setio dok sam puštao bradu zaglavljen u prevozu:

Igra broj jedan:
"Lepljenje šibica na plafon"

Izvodi se tako što se uz pomoć pljuvačke, palidrvcem razmekša malter i boja sa zida u nekom ulazu (haustoru). Na taj način se na šibici (na kraju suprotnom od fosforne glave) napravi lepljiva kuglica. Zatim se šibica kresne, i dok se fosfor još razgoreva, munjevito baci na plafon. Uz malo vežbe - svaka druga se zalepi za plafon, zatim potpuno izgori (i naravno - ostavi odvratnu crnu fleku na plafonu). Najbolje je to što komšije danima razbijaju glavu "kako su se popeli na plafon visok četri metra" ...


Igra broj dva:
"Vatromet iz bureta"

U metalnom buretu zapaljena je jaka vatra. Zatim je
sa okolnih gomila djubreta (sve se dešava u Zvezdarskoj šumi) sakupljeno desetak bačenih sprejeva ("ne probijati i ne spaljivati ni kad je prazan"...) Jedan po jedan, uz stravične detonacije, izbacuju hiljade iskri u noćno nebo...

Dobro, i kakve veze sa bilo čim imaju ove brutalne i destruktivne igre? (srećom klinci ne čitaju blogove). Pustite sad to... Vidite li vi u svemu ovom neku iskru genijalnosti? Dali možete da zamislite da neki matori profesor zamisli nešto tako originalno (ili zabavno)? Da se razumemo - ja nisam autor ni prve ni druge (bio sam samo saučesnik). Izumitelj "vatrometa" je danas redovni profesor na "
University of Manchester" (G.B.), a autor "šibica" je večiti playboy, vlasnik sex-shopa i eroteke ("iz zezanja" tezgari pomalo sa narodnjacima). Dakle, može se reći da su obojica uspeli u životu (svako po svom ukusu)... Verujem da se to moglo i pretpostaviti na osnovu njihovih ideja iz mladosti...

Samo mi ni dan-danas nije jasno kako nismo zapalili onu šumu? Valjda zato što smo imali dovoljno pameti da upotrebimo bure? Da nismo - sada bi verovatno svi gulili krompir u Mitrovici ili Padinskoj Skeli, ali znate kako se kaže:


"Tanka je granica..."
.

21.10.09

Kraj interneta

ili: "Smrt W(r)eba"

Kako se sve desilo ostaće zauvek obavijeno velom tajne. Nikada nećemo saznati dali je sve izazvala eksplozija neke bojeve glave ili havarija u nekom velikom reaktoru. Moguće je i da se hiljadugodišnja radijacija pojavila tek posle, kada su serija stravičnih zemljotresa i cunamija razorili celu oblast...

Pre nedelju dana, u rano jutro 29. juna 2014. godine Kalifornija i veći deo američke jugozapadne obale potonuli su u okean.

Bila je nedelja i u prvi mah je izgledalo da će i pored nezamislivih ljudskih žrtava i razaranja, sve ostati manje više isto kao pre. Televizije su radile svoj posao, političari takodje, internet je i dalje brujao, doduše sa malo "štucanja" (dali zbog preopterećenja ili zbog velikog gubitka infrastrukture). Najveća briga bio je ogroman oblak radijacije koji se nezadrživo širio prema unutrašnjosti kontinenta. Kao da niko nije ni slutio šta će se desiti. A onda je došao taj ponedeljak.

Berze su za samo nekoliko sati uradile ono što zemljotres, cunami i radijacija nisu mogli. Do kraja dana milioni ljudi su ostali bez posla, a većina IT-dinosaurusa su se srušili kao domine. Zaštitni mehanizmi na berzama su samo malo usporili stvar. Paniku više niko nije mogao da zaustavi. U utorak svi su čekali u redovima ispred banaka. Sada su banke padale kao domine, a onda odjednom - više ništa nije funkcionisalo...

Panika se sa berzi preselila na ulice. Novac u bankama, ili u kešu - više nije bilo važno... Saobraćaj je bio u kolapsu, nijedna komunalna služba nije više radila - svi su pokušavali da spasu sebe i svoje... Ići na posao bila je poslednja stvar koja je bilo kome padala na pamet.

Telefoni su radili sve redje, polako je nestajala i struja, voda, kao i manje-više sve ostalo. Na celoj planeti ljudi su se za kratko vreme setili šta im je ZAISTA POTREBNO i potpuno ispraznili prodavnice. Ipak medijski prostor nije pokrio potpuni mrak. U etru su se nadmetali nebuloznim saoštenjima zbunjene i obezglavljene vlade, neke zlokobne paravojske, religiozni fanatici, i najobičniji ludaci i budale. Niko više nije imao pojma šta se dešava i šta će biti sutra. U daljini su se čuli pucnji, a dim se dizao u nebo. Glasine su bile strašne...

A onda su zbegovi krenuli u brda.

Ovo je možda poslednji post na svetu. Nema mreže na koji bi ga okačio, niti nekoga da ga čita. Kada se istroši baterija ostaće samo zapis na disku. Dok sve ne pojede rdja.

Ovo je kraj...

(originalni datum posta 5. Jul 2014. - promenjen je iz praktičnih razloga)
.

10.10.09

Monolog? Ili recitaciju?

.
Ova "hamletovska" dilema treba da jednu tešku temu upakuje u vodvilj. "Pomešane najlakše se piju"! (da se nisam sakrio iza Njegoševih ledja neko bi rekao da loših "koktela" ima više nego dobrih)... Ali da se vratimo na temu:


Ako ste ikada pročitali nešto (ili slušali neko predavanje) na temu prodaje - već znate da se sve vrti oko veštine, tehnike, umeća, itd. - POSTAVLJANJA PITANJA. Bazna ideja je: ako JA nešto kažem (pa makar da to i na licu mesta dokažem) to ostaje samo "običan EPP", ali ako to isto izgovori potencijalni kupac to postaje ISTINA oko koje smo se (u)saglasili. (Interesantno, ali najviše zahvaljujući televiziji - ljudi više ne veruju ni svojim očima!)


Najlakši put da se dodje do kolekcije "potrebnih saglasnosti" na putu ka prodaji - je kroz postavljanje pitanja, lukavo unapred smišljenih, i pažljivo uvežbanih do savršenstva. (Ako mislite da vas se "prodaja" ništa ne tiče - zamenite reč "prodaja" sa "razumevanje", ili "ubedjivanje", ili "plasiranje svojih stavova"...)

Kao i svi trikovi, i ovaj je NEKADA "žario i palio". On u stvari još uvek "satire" - ali uglavnom "domoroce", tj one koji nisu preterano informisani o tekovinama savremene tržišne ekonomije. Kad malo razmislite, i neki od najstarijih i "najprovaljenijih" trikova i dalje fukcionišu na odredjenom segmentu populacije (npr. telešopovi su u stvari varijanta monološke-hipnoze putujućih trgovaca-prevaranata, poput onih čuvenih sa divljeg zapada). Samo treba naći nekoga ko je spreman da sluša vaš monolog pola sata, polu-otvorenih usta...

Ali šta ako imate posla sa sagovornicima koji su dovoljno edukovani i iskusni da lako prepoznaju vašu "tehniku"? Iste knjige odavno čitaju oni koji se bave prodajom - i oni koji su njena "meta" (uostalom, te uloge većina od nas menja svakodnevno više puta)... Ako odbacimo pristup "kupiće ako im treba..." (i nije neki pristup, zar ne?) - ostaje nam da se vratimo "back to the basic". Dve stvari pri tome treba da budu u centru pažnje:

Na prvom mestu je poverenje. Ljudi nerado saradjuju sa konfuznim, nedoslednim, preterano euforičnim, očajnim, ili na bilo koji drugi način - sumnjivim sagovornicima. Jedan vrlo dobar tekst o kredibilitetu sam pročitao kod miss-cybernaut. Tiče se "on-line" kredibiliteta, ali razlike praktično i nema (osim čisto tehničkih). Mislim da delim njeno mišljenje da je ključ u doslednosti. To se odnosi kako na na kraće staze (u toku jednog ili par vezanih kontakata), a pogotovo na duže staze - pošto je pozitivna slika nešto što se gradi na mnogo načina, i u dugom vremenskom periodu.

Druga, još važnija stvar, su emocije. Čak i u najvećim korporacijama ne kupuju excel-tabele - već ljudi. Bez obzira na prirodu posla, oni to čine na manje-više isti način na koji kupuju cipele. Nije važno dali malo žuljaju (razgaziće se!). Nije važno ni dali ima jeftinijih (uvek ima jeftinijih!). Važna je hemija, i umeće da se na "nevidljivom bilbordu" koji je razepet u sali za sastanke, prikaže velika slika po meri sagovornika. Ono što On/Ona smatraju ZAISTA važnim i poželjnim. Radi se o često neuhvatljivoj prednost koja razdvaja poželjnog i korisnog saradnika - od zamornog i iritantnog "smarača". (Zanemarićemo dosadne napomene o tome kako prvo treba zadovoljiti opšte standarde)...


Da bi pravilno razumeli proces treba ga analizirati sa oba kraja. Šta je ono što nas pokreće (kada su uloge zamenjene)? Odgovor je u suštini jednostavan: ljudi ne saradjuju sa firmama, već sa ljudima. Neko ("naložen" na tehnologiju) će pitati: A šta sa "Amazon"-om ili "E-bay"-em? Odgovor je prost. Čak i "naj-amorfnije" uspešne kompanije vode računa da ostave snažan utisak kako u njima rade ljudi KOJIMA JE STALO.

Možete imati sve moguće sertifikate i standarde, ali ako glas na telefonskom automatu ima podsmešljiv prizvuk - Eeek!!! Ubrali ste minus veliki kao kuća! Tri kiksa i ispadate! Sledeći kiks može biti link na sajtu koji ne radi, ili vizit karta sa koje se razmazuje boja... A možda vas i lažem? možda ne spadate posle tri, već samo dva?


Nedavno sam se setio jednog davnog istraživanja: Testirali su reklamne slogane i tekstove iz TV i radio reklama opremom koja se koristi kao "detektor laži". Pogadjate: samo one najbolje su prošle test. Ako spiker ili glumac ne veruju ono što izgovaraju, bez obzira na njihovu tehniku ili talenat - piši propalo! Isto je i sa prodajom, ili direktnim kontaktom bilo koje vrste:


Veruju vam samo ako sami sebi verujete!

.

5.10.09

Dve nacrtane krave (u bekstvu)


Već neko vreme primenjujem jedan strašan trik: Čitam dve ili tri knjige istovremeno (što različitije - to bolje), pratim dosta blogova (neke namerno, a neke slučajno) + povremeno se ZAISTA POTRUDIM da iznenadim sam sebe nekom akcijom koja totalno "ispada" iz uobičajene rutine. Cilj možete da pretpostavite (delom je sadržan u naslovu).


Postoji nešto što se (ako se dobro sećam) zove "šalterski sindrom". Ako mi dozvolite uobičajenu dozu proizvoljnosti: stvar je u tome da ako dovoljno dugo radite neki posao koji je značajno ispod vaših mentalnih (ili kakvih god) sposobnosti, samo je pitanje vremena kada ćete atrofirati do nivoa gde će vam i taj imbecilan posao postati pre-komplikovan. Na žalost, video sam to mnogo puta... I ne verujem da sam (ni ja, ni bilo ko drugi) vakcinisan protiv tog virusa.

Na stranu to što veliki broj ljudi, ne samo što nije svestan opasnosti, već ih jednostavno nije briga. Čak i onaj (procentualno) mali broj onih koji su iskreno posvećeni svom usavršavanju, pre ili kasnije zapadnu u ozbiljnu krizu. Najgore u svemu je to što sve uglavnom shvatimo prekasno, kada je "entropija" već uzela maha. Nije teško pogoditi da je "recept" individualan, i to za svakog pojedinca, i za svaku SITUACIJU (nema garancije da će delovati dva puta). "Free your mind!" - zvuči tako izlizano... Možda zato što tako retko u tome uspevamo. Može se reći da je naš život ono što se dešava izmedju dva "shift-a", a samo ako smo posebno nadareni ili srećni imaćemo ih više od nekoliko...

Ipak ima jedna stvar koju možemo relativno lako da učinimo: (stigli smo i do krava). Proverite gde su one dve nacrtane krave! Danas sam shvatio jednu stvar u vezi japanske "Kai-Zen" poslovne filozofije: ona je kao štap koji ima dva kraja: Na jednom kraju je mogućnost za poboljšanje, kreativnost, umešnost, nove ideje, znanja, napori... A na drugom kraju je surova statistika i čvrsti "betonirani" standardi.

Ili u prevodu: jednostavan odgovor na komplikovano pitanje:


Gde su krave? (ili su možda bile ovce?)
.