31.1.11

Perspektiva

u kanalu 
- Pazi ovo, matori! Prodamo ovu našu bednu firmu, i uzmemo neku lovu…
- Ali sine! Ostaćemo bez posla, na ulici – i šta ćemo onda?
- Nemaš ti pojma ćale! Daće nam živu kintu, na ruke, mnogo više nego što bi u ludilu mogli da izvučemo iz ove straćare. Ne bi toliko zaradili ni za deset godina… I pazi šta ćemo onda da uradimo – daćemo Janezu te pare da nas zaposli u njegovoj radnji preko puta. On čovek ima razradjenu firmu, na svetskom nivou…
- Ali sine! Pa i mi smo imali razradjen posao – dok ti nisi počeo da kombinuješ…
- Ajde bre ćale, što si ti neki zadrt tip! I šta tebe uostalom briga? Ceo život si prestajao u kanalu ispod tudjih automobila… Isto ti se ‘vata. Ali, bar ću ja da postanem menadžer.

.

26.1.11

Marketing – ekspert


- Gde si Pero – generacijo! Šta, i tebe gospodja supruga oterala na pijac?
- Ej, Žiko ti li si… Ili da kažem – gospodine MAGISTRE Petroviću?
- A-a-a, čuo si? Ma, ništa… Eto, najzad sam našao malo vremena da i TO privedem kraju…
Dva muškarca srednjih godina hodali su izmedju tezgi, tegleći cegere i razmenjujući srdačne neformalne fraze, onako kako to rade ljudi koji su nekada davno bili bliski. I kao što obično biva u takvim situacijama, prikladnih fraza je brzo ponestalo, pa jedan od njih reče:

.

23.1.11

Kuhinja u plamenu


Svako ima neku opsesiju. Ja se često izgubim u razmišljanju o prirodi stvaranja. Odakle dolaze ideje? Evo, recimo ideja za ovaj post mi je došla dok sam ribao šporet… Prethodno sam se nešto zamislio dok sam jutros kuvao ženi kafu – naravno sve je iskipelo i napravio sam neopisiv svinjac…

Sad će neko da kaže: „Pa kakav je ovo korporativni blog?“ Nismo ni mi neka naročita „korporacija“, ali ipak – zar nije to malo previše? Ne znam, ali mi je ovako lakše nego da se stalno nešto foliram… Možda sam ja nekav „sam-svoj-gazda“ na radnom mestu (mada i u to često sumnjam), ali kod kuće to sigurno ne važi. Uostalom, svi koji čitaju redovnije ovaj blog već su videli koji sam ja papučić

.

21.1.11

Šta zna Gedža…

Obećao sam sebi nedavno da neću „da se primam“, da ću ubuduće da budem skroz pozitivan i konstruktivan, da gledam svoja posla, i ono od čega se živi… A onda sam morao da registrujem auto.

Sad bih mogao satima da pišem o dva izgubljena dana života, o poniženju, o osionoj nepismenosti… O milionima radnih sati, zajedničkom ugledu, i ogromnom novcu koje straćimo na nečiju gramzivu glupost.

.

17.1.11

Marketing i napolitanke



Napolitanke su jedan sasvim dosadan proizvod. Zašto ga onda kupujemo? Verovatno baš ZATO – kao u onom sloganu: „Sa nama nema neizvesnosti…“ I da se odmah razumemo: ovaj post nema veze sa prethodnom „marketing trilogijom“ (Marketing i Princes krofneMarketing i supa iz kesice, Marketing i neprskane jabuke). Ovo je samo zakasnela reakcija na jedan post koji je Milica Ćalija posvetila napolitankama…

.

12.1.11

Sam pao – sam se ubio!

sam pao - sam se ubio
Tek danas sam se setio da „pitam Twitter da li me neko tražio“ – i tako otkrijem ovo:
cyberbosanka Hana Kazazovic
@detozin Stigleeeeee vizitke i odlicne su :) ) 500 potencijalnih musterija, klijenata, kupaca… masala ;) Hvala.

To je Hana „tvitnula“ još 6-tog, i iako mi je pao VELIKI kamen sa srca, nisam više mogao ni ljudski da se radujem. Ostalih desetak srećnih dobitnika nagradne igre su svoje nagrade nešto ranije dobili redovnom poštom, neki su malo protestovali zbog kašnjenja (ili možda više zbog našeg ćutanja po tom pitanju), neki su se zahvalili…
Ali sve u svemu – moja genijalna ideja o viralnoj – marketing – nagradnoj – igri „Pronadji iglu“ naišla je u realizaciji na gomilu nepredvidjenih problema, rasplinula se, izmakla kontroli,  i na kraju pretvorila u totalan debakl!

.

4.1.11

Ogrlica protiv parazita


Kako se nekada stvari čudno pomešaju: kućni ljubimac koji čudno vrti glavom, nova ograda oko autobuske stanice u centru grada, novi sandučići za poštu, Nova godina, i nove registarske tablice… Kakve sve to veze ima? Naravno nikakve, ali ćemo je začas pronaći za potrebu prvog teksta u novoj 2011. godini. Nek bude ludo i razbarušeno kao novogodišnji vatromet. Takav je red…
Da podjemo od one ograde. Divna zaista. Arhitekta je verovatno bio inspirisan Gaudijem, ništa nalik običnoj konc-lager bodljikavoj žici. Nebi priličilo zaista, ipak je to u centru grada (Pančeva) i praktično NA SRED PUTA kojim 50% sveta ide na pijacu, ili prema centru… Ali, za koji će nam ograda koje tu nikad nije bilo? I to baš u ovo nevreme? Mogu samo da nagadjam da se neko setio da večnog gradskog gubitaša spase tako što će naplaćivati staničnu uslugu. Mogao je da pokuša da se malo pozabavi samom uslugom, menadžmentom, i ostalim glupostima – ali ovo je mnogo konkretnije

.